Nenad Romić, u hakerskim krugovima poznatiji kao Marcell Mars bio je moderator trodnevnog skupa hakera u Rojcu. Jedan je od osnivača Multimedijalnog instituta iz Zagreba, udruge građana koja postoji od 1999. godine i koja se dosta bavila proučavanjem tehnološkog konteksta i njegovog utjecaja na društvo. Vremenom su se fokusirali na novu medijsku umjetnost, slobodni softver, slobodnu kulturu i kako rukovoditi i raditi sa zajedničkim resursima da to bude na korist cijelog društva a ne samo čuvanje interesa velikog kapitala ili korumpiranih političara. Za sebe kaže da se zadnjih desetak godina bavi svime što se tiče informacijsko-komunikacijskih tehnologija i njenih utjecaja u društvu a dodaje da ima fetiš na okupljanje ljudi u zajednice koje imaju pravi razlog. Osnovao je Egoboo.bits, izdavačku kuću koja izdaje video, glazbu, tekstove i kreativne radove na isti način na koji se izdaje i slobodni softver. Po njima, ideje u digitalnom svijetu ne mogu pripadati pojedincima jer cijena koje društvo mora platiti da bi se taj koncept zadržao prevelika je i nužno završava u društvu potpune tehnološke kontrole gdje vlade i velike korporacije monitoriraju apsolutne sve aktivnosti svojih građana tj. potrošača.

• Što je zapravo haker? Je li to svaka osoba koja se bavi radom na kompjuteru i ima li to danas pozitivan ili negativan prizvuk?

Ovisi s koje strane se gleda. Zbog toga što je većina naših komunikacija bazirana na softveru i na korištenju tehnologija postoji veliki strah i zaziranje od bilo koga tko zna (pre)više. Postoji mit da jedna osoba može svojim znanjem napraviti jako veliku štetu u komunikacijskim tehnologijama što donekle je istina, ali tako se stvaraju i kolektivne disfunkcionalne paranoje gdje se ne bavimo rješenjima već samo stvaranjem novih problema. Država pokušava predstaviti hakera kao nekog tko ugrožava unutarnju i vanjsku sigurnost. Znači, oni koji dobro poznaju tehnologiju su njihova prijetnja. Slično se ponašaju biznisi koji se baziraju na poslovnim modelima gotovo iz 19. stoljeća i nisu sposobni se prilagoditi svim promjenama koje su komunikacijske tehnologije donijele. Na neki način stigmatiziraju one koji znaju i svojim aktivnostima osnažuju slobodne tokove informacija i univerzalni pristup znanju.

Iz perspektive hakerske zajednice hakeri su oni koji dobro poznaju, strastveni su i izvrsno vladaju vještinama unutar nekog područja ljudske proizvodnje. Ipak, kad govorimo o hakerima najčešće mislimo na ljude koji "rasturaju" u informatičkom polju. Može se reći da je neki strastveni vrtlar dobar haker, ako izvrsno poznaje vrtlarstvo i spreman je svoja znanja podjeliti sa ostalim entuzijastima.

Hack je moment izvrsnosti, nešto što je elegantno rješenje koje nije nužno najuobičajeniji način da se nešto napravi. Prije svega, radi se o znanju i strasti za saznavanjem novih stvari. Hakeri poznaju prirodu digitalnog te da u digitalnom ideje ostaju slobodne, dijele se i kopiraju neograničeno sa cijenom koja teži nuli i time se stvara korpus znanja dostupan svima pod jednakim uvjetima što nikada ranije u povijesti nije bilo moguće. Dug je put do toga ali ga hakeri krče svakim novim hakom.

• Koja je razlika između hakera i crackera?

One koje najčešće država i biznis zovu hakerima-kriminalcima, hakeri zovu crackerima. Cracker je netko tko provaljuje u tuđe sisteme kako bi napravio neku štetu. Kada imamo loše i zastarjele zakone, pitanje legalnog i ilegalnog je rubna kategorija i ono što hakeri često rade je da konfrontiraju zastarjele zakonske regulacije na način da zaštite ključnu ideju hakerstva, a to je da su ideje slobodne. U svijetu digitalnog ne postoji prostor za privatno vlasništvo onako kako ga poznamo u fizičkom svijetu. To je neodrživo. Cijena koju društvo treba platiti da bi zaštitila klasično privatno vlasništvo u digitalnom svijetu je jednostavno prevelika s obzirom na što dobijemo kako bi velike monopolističke industrije filma, zabave, igara i ostaloga dobile svoj profit. Cijena koju trebamo platiti je da društvo postaje apsolutno monitorirano, bez ikakve privatnosti u komunikacijskim tehnologijama gdje samo veliki biznis i država rasturaju vrijednosti poput individualnih i građanskih sloboda, digitalnih prava i sličnih stvari. To je definitivno sraz između onoga što nam komunikacijske tehnologije omogućavaju i zastarjelih koncepata kojima još uvijek društvo ili većina društva barata, što je dugoročno potpuno neodrživo.

• Nisi baš optimist?

Nisam ni optimist ni pesimist. Mislim da se društvo kreće u smjeru vrlo visoke kompleksnosti koja podrazumijeva sve više kontradikcija. Razvoj komunikacijskih tehnologija postavio je visoke zahtjeve na ubrzanje procesiranja i prilagođavanja društva tim promjenama, te je teško napraviti jednostavne kanone koji će vrijediti zauvijek i univerzalno. U tom smislu sam optimist jer takvu dinamiku vidim kao veliki izazov i mislim da dinamični kompleksni sistemi evoluiraju u inteligentne koji su sposobni rješavati svoje unutarnje probleme. Poput velikih gradova u kojima se optimizacija često događa tako da ju je moguće samo evidentirati, eventualno moderirati ali nikako kontrolirati.

Veliki sam skeptik naspram tromih aparata države, obrazovnog sustava, velikih korporacija i organiziranih religija. Oni definitivno ne uspijevaju "uloviti" što se danas događa oko njih. Mislim da ima puno prostora za aktivizam, da to inače i hakeri rade i da što god napravili teško ćemo u toj kompleksnosti dobiti statično, jednostavno, dobro i pravedno društvo. Ali, kao što sam rekao, usložnjava se stvar, i biti sa hakerske strane je uzbudljivo, a ne biti s te strane i ne biti u privilegiranoj poziciji koju daje država krupnom kapitalu i svojim instrumentima sile je ustvari ona najgora pozicija. To je pozicija običnog neobrazovanog građanina. Znači ako nisi ni haker, ni policajac, ni vojnik niti bogati kapitalist, e onda si u kurcu. Nažalost.

• Netko bi rekao da zvučiš dosta ljevičarski usmjeren?

Ako postoji podjela na desno i lijevo, a ne mislim da postoji, onda je klasična priča da ako si za više zajedničkog, da si lijevo. Vrijeme je novih paradigmi i u tom smislu mogu reći da sam kiberkomunist, ali to nema apsolutno nikakve veze s Komunističkom partijom Sovjetskog saveza, to je vjerojatno najdalje moguće od KPSS-a ali isto tako i od Komunističke partije Jugoslavije. Ono što danas imamo je potencijal da se igramo sa značenjem, da proizvodimo priče koje mogu konfrontirati društvo. Zato danas u 2007. godini kiberkomunizam kao pojam ima dovoljno potencijala da provocira društvo na pozitivan način, a možda već sljedeće godine ne budem ni kiber, ni komunist.

• Možeš li zamisliti hakera koji nije politički angažiran i nema politički stav?

Mogu. To je jedan od većih izazova danas, vidjeti koliki je politički potencijal hakera, koliki je potencijal okupljanja radikalnih individualaca. To je gotovo oksimoron, ali postoje potencijali i cijeli niz izazova u tom smislu. Recimo, "Hakerski manifest" od Mackenzie Warka kojeg je Multimedijalni institut objavio je takva kriptomarksistička knjiga koja provocira i hakersku zajednicu u smislu koliki je potencijal političkih promjena i političkih utjecaja koji oni mogu imati. Hakeri vrlo rijetko svoje mjesto artikuliraju klasičnim političkim pozicioniranjem. Međutim, ono što hakeri rade je da svojim pisanjem koda, korištenjem tehnologija na specificne načine i uopće igranjem na rubu svih legalnih, ilegalnih i sličnih stvari definitivno rade relevantan politički angažman. Artikulacija nije nužno klasična i teško da se netko tko barata interpretacijskim aparatom od prije 30 godina može snaći u svemu tome. Ovdje neće naći ni klasične marksiste, ni klasične ljevičare, definitivno ne konzervativne republikance. U ovoj vrlo heterogenoj zajdnici jako teško ćemo naći bilo koga tko vjeruje da je danas igdje uspostavljeno slobodno tržište. U digitalnom svijetu s Microsoftovim monopolom možda manje nego bilo gdje drugdje. Srećom digitalno je gotovo jedini svijet gdje se radikalno drugačija intepretacija može sprovesti u radkalno drugačije življenje dvadeset četiri sata na dan. To je hakerski svijet.

-- MarcellMars - 18 Sep 2007